Bryan Gilliam

The Strauss–Hofmannsthal operas

The collaboration between Richard Strauss and Hugo von Hofmannsthal was one of the greatest composer–librettist relationships of all time, spanning nearly three decades until the poets untimely death in July, 1929. It was an artistic association at the level of Verdi–Boito or Mozart–Da Ponte but, unlike these two earlier librettists, Hofmannsthal had a successful and independent career as a writer of some of Austrias finest lyric poetry, and his plays remain in the repertoire of German-speaking theater. Before setting Hofmannsthals Elektra to music, Strauss had worked with various authors and various texts (those by himself, Ernst von Wolzogen, and Oscar Wilde). But with Hofmannsthal he collaborated on six operas, a series interrupted only by Intermezzo (1924). The partnership with Hofmannsthal also initiated an association with Austrians for all his future operatic collaborations: Stefan Zweig, Joseph Gregor, and Clemens Krauss. Much has been made of the differences between Strauss and Hofmannsthal, the German and the Austrian, and these contrasts in personality, literary tastes, and artistic views are quite true. The famous photograph taken by Strausss son, Franz, is one of two men standing together outside the composers villa in Garmisch around the time of Der Rosenkavalier . Strauss, wearing walking breeches, with a cigarette in his left hand and a walking stick in his right, looks directly into the camera, while Hofmannsthal – nearly a head shorter – stands holding a horizontal umbrella, wearing a hat covering his eyes, awkwardly staring away from the camera in the direction of Strauss.

Zoë Alexis Lang. The Legacy of Johann Strauss: Political Influence and Twentieth-Century Identity . Cambridge: Cambridge University Press, 2014. Pp. 248.

Ako bi trebalo izdvojiti najzabavniji dio knjige, onda je to vjerojatno deveto, ujedno posljednje i najkraće poglavlje (“‘Crna kronika’ i modernizacija”, str. 435 – 455). Ono pokazuje gradsku svakodnevicu kroz prizmu raznih nedopuštenih radnji, od običnih prijestupa preko prometnih prekršaja pa do ubojstava i osuda za protudržavno djelovanje. Ovdje je npr. zanimljivo primijetiti koliko su vlasti uložile napora u pokušaje zabrane psovanja na javnim mjestima. Nakon tog informativnog poglavlja slijedi zaključak (“Društveni razvoj Makarske od 1918. do 1929. u kontekstu općeg procesa modernizacije”, str. 457 – 466), a nakon njega popisi izvora i literature, razrješenja kratica te bilješka o autoru (str. 467 – 491). Općenito gledano, Vrijeme promjena. Makarska 1918. – 1929. bogata je knjiga. Bogata podacima, ali i stavljanjem političkoga, gospodarskoga, širega društvenog kao i mnogih drugih oblika razvoja grada Makarske u odgovarajuće okvire. Ova monografija dobro objašnjava šire ideje iza pojedinih modernizacijskih fenomena te ih vješto veže s onim što je specifično u samoj Makarskoj od kraja XIX. pa do sredine XX. stoljeća. Pritom se na svakom koraku vidi koliko je truda autor uložio u istraživanje razasutih neobjavljenih i objavljenih izvora te intelektualno spajanje toga u odgovarajući diskurs. Rezultat svega monografija je koja uspješno povezuje dosege historiografije i sociologije i drugih njima srodnih znanosti. Zbog toga se nadam da će veoma uskoro biti isticana kao izvrstan primjer za druga istraživanja sličnoga tipa u Hrvatskoj, pa i šire. Vrijeme promjena isplati se uzeti u ruke. Unatoč kliničkoj preciznosti, knjiga nije nimalo suhoparna, nego je veoma zabavan naslov koji se čita kao roman o gradu i njegovim stanovnicima. Ipak, ono što je bitno u cijeloj priči jest da unatoč mnoštvu zanimljivih podataka i ideja koje daje ova monografija autor nije ispustio ono što je najvažnije – da svako naselje svojim djelovanjem oblikuju upravo ljudi.